patos logo

OFFintervju - Zvonimir Peranić

 
Festival Patosoffiranje

zvonimir-peranic

Smederevo, Srbija
Avgust 2015.
Titraj/Pulse – Naučno-umetnička simfonija u četiri čina
Teatar Rubikon, Hrvatska
 
Intervjuisala Ružica Anja Tadić

Intervju sa Zvonimirom Peranićem, rediteljem predstave (Tit)raj, rađene u Produkciji Teatra Rubikon, TOFA i INK povodom 20 godina Teatra Rubikon. U konkurenciji 40 programa na Međunarodnom multimedijalnom festivalu Patosoffiranje u Smederevu, Srbija, predstava je osvojila jednu od dve nagrade žirija: Nagradu Hodač za najautentičniju estetiku.

Iz programa o predstavi: „U tematskom okviru čistilišta nalaze se dela Euklida, Ranka Marinkovića, Branislava Nušića i Antuna Gustava Matoša. Stvaranjem prostorno-scenografskih elemenata konstruiše se prostor iluzija gde se gledaocu nudi niz mogućih perciptivnih stvarnosti. Temelj je dakle uvek isti. Različiti su samo titiraji.“ Dodajem i da je predstava deo triptiha kojega još čine predstave Coito Ergo Sum - politička porno oda tranziciji (Pakao) i Jabuka – Raj ili ponovno Pakao?. Triptih organizuju načela Božanstvene komedije Dantea Alighierija. (Tit)raja je tematski vezan za Čistilište i središnji je deo triptiha, ali se može promatrati i kao samostalna celina.

Počela bih sa pitanjem koliko Vam je značajna perspektiva iz koje publika gleda predstavu i u kojoj meri pozicija recepijenta utiče na recepciju?

Zvonimir: Predstava je mišljena i promišljena da se gleda iznutra, praktično sa  scene. To je bila osnovna ideja. Uvideli smo da je kapacitet sale uvek mali, a događalo nam se u različitim gradovima, na festivalima gde gostujemo da ljudi bi trebali pre ostat vani nego unutra. Tada smo razmotrili opciju koja nije originalno bila zamišljena, a to je da se gleda sa balkona, loža, ovisno, zapravo, od toga gdje smo. Tu su različite percepcije potpuno. Izvana je to jedna slika koja se više prati likovno, kao priča koja je izdaleka i gdje postoji taj neki odmak. Moje mišljenje je da se možda racionalnije gleda iz udaljenosti, dok je ona percepcija iznutra, nemoguće je u vidnom polju prosto vidjeti sve, što znači da se traži angažman biranja što će se gledati i zamišljena je kao percepcija koja se nakon jedne racionalne otvori u emocionalnu mapu kod publike. Publika tada više proživljava, a da li je to pročišćenje, čišćenje, možemo dalje samo raspravljat o tome... Percepcije su i meni kao autoru različite kada gledam odzdo ili odgore, potpuno je drugačiji doživljaj.

Titraj2

Kada ste pomenuli pročišćenje, mislili ste na katarzični efekat Vaše predstave? Možete li da objasnite na koju teoriju o katarzi referišete?

Zvonimir: Čisto na personalnu. Ovo je predstava čiji je prvi i osnovni cilj bio da bude očišćena od političkih, vjerskih, socioloških konotacija kojima se kazalište danas jako puno bavi. Ovo je drugi dio naše triologije, a u prvoj smo se bavili svime time što smo ovde izbrisali – dakle, političkim diskursom, fašizmom koji u Hrvatskoj raste, ali ne i isključivo tamo. Ovaj deo funkcioniše introspekcijski i kvantno iznutra. Ideja je bila da čovjek, gledatelj, motrenjem i participiranjem na neki način otkriva atmosfere, neki put poznavajući njihovo poreklo iz fizike, a neki put ne. To nije bilo primarno, niti je cilj da se to povezuje na klasičnoj dramaturškoj razini, već da jednostavno tom nizu beskonačnosti, kako prostornih, tako i filozofskih i drugih, sebi otvara neka pitanja iz svog diskursa, svog iskustva profesionalnog, osobnog i tako dalje. Kada govorimo o Čistilištu to sigurno nije niti u vjerskom ili religijskom smislu, već jedno Čistilište u smislu postavljanja pitanja i osvešćivanja nekih stvari.

Vaš rad je vizuelan, ali poseduje nedostatak narativa što me podstiče da razmišljam da je to nešto što limitira prostor isključivo vizuelno-auditivne prezentacije, gde se problematizuje za gledaoca ideja o kontekstu ili jednostavno rečeno, saznanje o čemu govori ono što smo videli i doživeli?

Zvonimir: Bitno je reći da ja kao  fizičar dijelujem u kazalištu i da mi apliciramo filozofiju fizike u sve naše produkcije već 21 godinu, a ovo je „najfizikalnija“ predstava koja je ispala najumjetničkije. Načela fizikalnih teorija primjenjujemo na kazalište, s time da su nam ona postala i sadržaj. Njutnovska fizika koja je kao paradigma srušila Aristotelovsku filozofiju prirode i ono što je svima najpoznatije, a drugi deo je Ajnštajn i relativnost, treći dio je kvantna fizika sa svojim usporenim stvarnostima i tako dalje. Između svoje mesto imaju fraktali determinističkog kaosa kao neko novo promišljanje determinizma. Pečat svemu je teorija struna, jedna od najnovijih fizikalnih teorija koja drastično mjenja percepciju stvarnosti i civilizacije, a tvrdi da je svaka čestica u osnovi jedna struna koja titra na različite načine. Svaka ta fizika u sebi ima matematički aparat kojim se „objašnjava“ stvarnost, a sve te fizikalne teorije imaju grafički prikaz, odnosno svoju geometriju. To je ono što smo mi povukli kao matricu – četiri geometrije, četiri fizike, filozofije kroz koje progovaramo. U filozofiji kvantne fizike determinističkog kaosa pokazalo se da postoje svi mogući ustroji da se priroda, svemir, što god već pobrinula za neki red, ali red unutar kaosa, a ne red deterministički kao takav. Postoji veiki broj istraživanja koja su pokazala da ljudi, gledajući fraktale, odnosno grafove funkcija u usporedbi sa muzičkim djelima ih proglašavaju najljepšim, najbližim i tako dalje. Drveće je fraktal, naša anatomija je fraktal i ako gledam na taj način, u predstavu su utkane te baze. U povjesti civilizacije mi za vrijeme Njutna, nismo mislili da se može leteti, što ne znači da se nije moglo, a danas se to zna. Kada govorim o našim ograničenjima, ona su ograničenja mjesta gdje jesmo zapravo.

Na izvestan način Vi ste interpolirali fiziku u estetiku i time došli do Vaše lične estetike koja se odražava u selekciji teorija fizike transponovane na vizuelno-auditivni plan?

Zvonimir: Točno.

Interesuje me šta je za Vas u kontekstu estetike lepota i da li je ovde Vaš cilj bila lepota? Ovde se čini za percepciju da je zagreban jedan prvi sloj tumačenja lepote, prvo iz kontrasta da ono što vidimo naprosto nije ružno, a potom i da naša čula su takva da potpadaju pod uticaj prikaza i saznaju ga kao nešto lepo.

Zvonimir: Lepota je samo sredstvo. Ono što radi ova predstava, kada govorimo o estetici jeste da ne postoji objektivna stvarnost, kao što su fizičari i znanstvenisti do prije nedavno mislili. Mi smo nešto izvana i promatramo i radimo eksperiment, te govorimo o toj stvarnosti – kvantna fizika je rekla da to ne postoji. Mi biramo svoju stvarnost da mi motrenjem utičemo na tu stvarnost da možemo govoriti o tom sustavu mene kao promatrača i djela objekta kojeg promatramo. Ako gledam nešto, to nije optimno zašto, jer je foton morao opaliti u nešto što ja gledam, morao je proći kroz moje oko, kroz moju mrežnicu, leću, pa neuro impulsom doći do mog mozga i tu nešto preuredit, a to je onda nešto veoma osobno. Da li je to gledanje što netko zove lepota ili ružnoća, ovde je manje važno. Teorijom univerzalnosti determinističkog kaosa kaže da su svi sustavi nelinearni, a to su svi sustavi u svemiru, pa tako i umjetnost, samim tim i dramaturgija, režija i tako dalje, univerzalni. Nije bitna formula koja opisuje taj sustav, da li je to plivanje broda, satelita, ekonomija neke države, ponašaju se potpuno identično. Misao formiranjem pahuljica ili autor koji piše tekst, to je isto. Zato kažem da nije potrebno, jer je to sve jedna priča koja je ugrađena i nemamo je zašto ponovno otkrivati. Ipak, kvantna fizika kaže da postoje sve moguće stvarnosti, a da mi biramo u kojoj ćemo se naći. Ljudi koji kukaju, stvaraju situaciju u kojoj kukaju već 5, 10, 15, 20 godina, a ljudi koji viču da im je šef grozan, uvek će naći da postoji šef koji nije grozan. Gledajući kvantno, mi imamo beskonačno mnogo stvarnosti i pitanje je zašto mi biramo stvarnosti u kojima jesmo.

Kada radimo sa učenicima imamo problema sa Aristotelovskom fizikom i filozofijom prirode koja se od Njutna promjenila, a opet njegova poetika u kazalištu je ostala slična do danas i dovoljno se pažnje na nju promatra i proučava. Međutim, Aristotelovski svjet je organski svjet. Ono kako on poima svjet je kao organizam i govori da se mi nalazimo u džepovima prostora i vremena. Vrlo je danas teško reći prostor i vreme i prevesti ih u onu Aristotelovsku filozofiju prirode. Kada gledamo kvantnu fiziku ona je veoma bliska Aristotelovskom poimanju organičkog svijeta, na neki način. Sa jedne strane ga rušimo, a sa druge multipolarno postoje neki elementi koji su vrlo aktuelni, ali su iz neke druge percepcije shvaćanja prostora, vremena, dimenzija, trajanja i tako dalje. Sve to o čemu mi zapravo govorimo je jedan temelj i okvir. Istražujući, mi u Rubikonu koji smo radili znamo da funkcionira. Publika koja ne zna fiziku, nalazi se u tim matricama, tim razmerima vremena i prostora, trajanja i tišina. Sa druge strane, kada nam dođu fizičari da gledaju predstave, onda je tu potpuno drugačija rasprava.

Da li su oni Vaša prva publika?

Zvonimir: Ne.

Dakle, više Vas zanima da saznate kako oni ne upućeni u fiziku reaguju?

Zvonimir: Sve nas zanima. Mi u Rijeci kada nastupamo imamo publiku uvek imamo i okrugle stolove na kojima obično svi ostanu. Nama se kroz razgovor pokazalo da to mora tako funkcionirati, samo na razlilitim nivoima. Kada umirovljenici organizirano dođu gledat, to su nevjerovatne priče, iščitavanja onoga što se vidi. Učenici kada dolaze sa posebnom pripremom videli neke koncepte iz fizike to je potpuno druga rasprava.

Složićete se da prema tome gledanje Vaših predstava zahteva neku vrstu edukacije? I da je to koliko je reč o umetničkoj percepciji toliko je i o edukativnoj?

Zvonimir: Ovo može biti gledano kao i svaka druga predstava, ali iskustvo nije isto ukoliko se neki drugi elementi prepoznaju.

Pominju se različite inspiracije na literarne radove, na druge umetnosti koje poseduju internu fiziku na sebi svojstven način. Možete li nam objasniti kako dobijate vizuelnu informaciju iz literarnog dela?

Zvonimir: Ni u notama nema brojeva, pa ipak je sve matematika. Tako i u tekstu, ja automatski vidim 3d prostor i kako on funkiconiše i kako ima tu logiku. Imao sam odlične profesore na fakultetu koji su me naučili da to transliteriram, takoreći transkriptiram formulu u nešto. Onda se pokazalo i da kroz umjetnička dela ja mogu te uzorke videti u razgovoru, intendaturi jednog ravnatelja kazališta, a počeo sam ih videti i u umjetničkim delima. Ovde je to Danteova Božanstvena komedija, mislim da je to možda najlakše objasniti, jer ona ima svoj matematički ustroj, stihove koji su u brojevima, te 9 krugova. Dakle, tu je to čitljivije. Nekad je to samo na površinskoj razini, u tome kakva je sama forma. Međutim, nekada ti asocijativni nizevi jednostavno idu u preklapanja. Vratiću se na filozofiju fizike, jer meni je to temelj  iz koga sve izvlačim. Te sličnosti, same sličnosti i fraktalnosti koje s vremenom čovek nauči gledati. Na primer, u ovoj predstavi ideja je bila da se svaka slika konstruira iz umjetničke i znanstve baze. Tražio sam zajdničke nazivnike iz jednog i iz drugog najmanje – svi elementi koji su viđeni u predstavi imaju veze sa barem nekim eksperimentom, bilo misoanim, bilo konkretnim iz fizike koji su fizičari postavili. Moj proces ide otprilike ovako, kada sam proučavao teoriju struna, Ajnštajnov eksperimenti sa željeznicom su meni bili Matoševa poezija, ne znam zašto, ali ja sam je vidio. Ili, čitajući Matoševu poeziju, meni je vizualizacija te željeznice je bila daljina koja u meni stvara neku mirnoću, usporavanje, automatski povuklo cjeli drugi bazen iz mene: usporeno vrijeme, brzina svjetlosti, koju Ajnštajn uz pomoć vlaka i te željeznice promatra. Automatski mi se javlja i rad Roberta Wilsona i njegove predstave Ajnštajna na plaži koji je isti taj vlak koristio tamo. To kod mene dolazi jednostavno kao disanje, ja o tome ne razmišljam.

Slažete se da se služite vizuelnim referencama?

Zvonimir: Točno. I to jednostavno slažem kao jednu slagalicu koja to više znači nekad meni, jer stvari nisu crne ni bjele.

A šta je sa takozvanim nerešivim zadacima u fizici? Pravite li vi neku vrstu ekspanzije fizike na društvo?

Zvonimir: Dapače. Moji studenti koji većinom ne razumiju, a i sami kažu da nemaju pojma fiziku, kada imamo laboratorijske vežbe u kazalištu i idemo kroz radionice i kroz umjetnost, dolazimo do promjene konceptualnog znanja i razumjevanja fizike. I upravo to što ste rekli, neka misija mi je da spojim ta dva, za mnoge potpuno nespojiva, područja.

U neku ruku vraćate trenutak kreacije jedne teorije na njen početak i ne pokazujete nam kako je formula izvedena, te je opet jednostavnije savladati ih kad znate ono što je bilo prvo?

Zvonimir: Točno. Mada, tu nema ishodišta, ja ne držim da postoji ishodište i da ima klasičnu kauzalnost. Jer, ono što je za mene ishodište, ne mora biti za vas. Sustavi su referentni, vi ćete biti visoka isto i ako vas neko mjeri s Mjeseca i sa Zemlje. To ima veze i sa društvom, jer nas obrazovni sustav formatira da mislimo formalno i uniformno. Ne znam kako je u Srbiji? Ali, u Hrvatskoj je obrazovni sustav katastrofa, nemate kreativnog mišljenja, a ja s tim imam najviše problema sa svojim studentima. Imamo reproduciranje znanja, a ne znaju što su rekli. U suvremenim teorijama edukacije reproduktivno znanje nije znanje, jer svakako mi možemo naučiti da reproduciramo. E sad, staviti nekoga kao aktivnog sudeonika procesa, bilo umjetničkog, bilo znanstvenog, obrazovno, to je poenta. A, ovakva predstava traži aktivnost gledanja.

Osim toga što traži aktivnost gledaoca, šta je to što ga aktivira? Da li je to atmosfera koja aktivira ili nešto drugo?

Zvonimir: Prvenstveno je to atmosfera. Mi prvenstveno idemo na emociju, jer nije to znanstveno predavanje. (Tit)raj je prvenstveno promišljen da djeluje na intuiciju, emociju i ono zatitravanje nekih neodređenosti, da li kao Hajzenbergove ili kao što neki ljudi zovu podsvjest ili nadsvjest. Ali, mislim na toj jednoj razini ova predstava zapravo djeluje. Onda, puno mi ljudi govori da već danima razmišlja o predstavi nakon što su je vidjeli. Mislim da sam s time postigao cilj i da je nisu zaboravili sutradan i imaju neke fleševe koji su meni jako zanimljivi.

Kako Vi doživljavate Vašu predstavu?

Zvonimir: Puno sam vremena proveo posle, a za prije vam neću ni govorit. Ja sam stalno s tim. Mi jabuku već tri godine konstruiramo. Gledajući predstavu ja imam asocijacije. To je kao u znanosti, kad radim istraživanje ili umjetnički rad, nemate vreme od 8 do 16 to raditi pa će te stat. (Tit)raj se stvarno radio dugo i ja sam ga dugo promišljao i vrtio u sebi. Znao sam da dolazi dvadeseta godišnjica Rubikona, pa su to sve neki elementi koji se slažu, ali to nije gotov proces. Radi se o triologiji, on je dio onoga što bi trebala završit jedna faza. Svaki put se meni reaktivira kad mi gostujemo na nekom festivalu, jer on otvara neke potpuno druge slojeve. Sve što promišljam, promišljam kroz tu filozofiju i onda je to stalno tu negdje samnom.

Stičem utisak da Vam je važna preciznost, da li biste izdvojili da nešto u (Tit)raju nije bilo ostvareno onako kako ste to zamislili?

Zvonimir: Preciznost da. Ako ćemo ići detaljno, uvjek ćemo doći do finansija koje na nekin način ograničavaju i pitanje je na koji kompromis ćete vi pristati da to radite ili ne. U prvobitnoj ideji, ovo je trebalo biti još tehnologičnije. I onda dobijete neka sredstva, a sve smo mi to nešto izorganizirali i sad gledate da li ideju koju ste htjeli možete provest ili ne možete. Vidjeli ste platna koja koristimo, ona se ne proizvode u Hrvatskoj. A osnovni uvjet, ako ćemo se baviti ovom tehnologijom, a neću vam ni reći koliko košta, mi smo napravili ustupak u snazi projekta. Ovdje ja ne mogu utjecat na elastičnost scenskih povlaka ili cugova, koji su takvi i koji zbog svoje težine ili što je neko prošao preko scene pred predstavu, pomaknuo malo zadnji zastor. I ako nisu dobro zategnuti, to zahteva novih šest sati mapiranja, koju nemate.  Pre nego što smo krenuli u ovo, ja nisam puno znao o 3d mapiranju i uvek mi je ideja da ja kroz projekte naučim. Mislim da je ovo nešto što će kroz pet, šest godina sve više dolaziti u kazalište i da će ta virtualnost doživeti nešto drugo. Danas, kada sam se upoznao s tom tehnologijom, znam na koji način su se bolje mogle odraditi neke stvari. Spoznaja kako je to moglo biti, vas čini nedovršenim. Prije sam bio mnogo samokritičniji, a onda su me naučili da se bar nakon premijere moram suzdržati bar jedan dan zbog ljudi koji su sudjelovali u tome. Retko sam zadovoljan onim što napravim, a kako sam malo stariji prihvatam da je tako kako je. A i ovde smo mogli bolje, a ako ćete gledati u Beogradu predstavu, mislim da će te videti nešto drugačije. Nikada ne zacementiram predstavu.

Ovo su tehnologije koje na našim prostorima tek doživljavaju ekspanziju. Sasvim mi se čini prikladnim da kažem da je likovnost budućnosti spoj nauke i umetnosti, a to posebno likovnosti prostora. Koliko je ta  tehnologija dostupna?

Zvonimir: Mi iz godine u godinu dograđujemo naš fundus platnima, ovim ili onim projektorima. Danas se ta tehnologija jako brzo razvija i nešto što je danas top, za tri godine može bit pase. Raditi ne komercijalno i ne institucionalno kazalište je onda još zahtevnije. Zato smo mi u koprodukcijama i imamo sreće da Istarsko narodno kazalište, kao jedna javna institucija nas suportira, dok nas HNK u Rijeci opet ne suportira.  Vi možete ići do stotina tisuća eura ovdje, ovisi o tome što želite dobiti, ali nekim strateškim promišljanjem, možete odlične rezultate dobiti i sa deset, dvadeset tisuća eura. Ovisi o tome da nađete partnere, ko što ima, kao što ćemo mi ova platna koristiti i u sledećim predstavama, jer šteta ih je ne upotrebit i baš me zanima što se dalje s time može dobiti – kada su u zraku, kada su pomična, kada su slojevita i druge varijante. Vi s time možete izgraditi gradove, dvorce, sela, podmorja, ne znam ni ja što sve ne, a brzo switchat ljude. Onda dolazite do računala, osjetljivosti izvedbe takve predstave je da može krahirat program u sred predstave i što onda, ali događa.  Kad je samo čovek onda se tu lakše može izvući, a ovdje reflektor vam je iznad na 16 cugova i ne možete projektor spustit jer ćete poremetiti sve ako tako napravite konstrukciju. Jabuka je, za sledeći korak trebala, kažem trebala jer vjerovatno neće, ić u kutiju, dakle sa spuštenim četvrtim zidom i mala kocka postaje velika kocka sa prozirnim stjenkama i još dodatnih x projektora gdje je čovjek u samoj biti i imate najmanje devet plota u kojima pratite zbivanje.Tek je onda to introspekcija. E sad, u Hrvatskoj je katastrofa što se tiče proračuna, mi nemamo sredstva da bismo sve mogli umjetnike platiti, a radimo produkcijski i to zahteva rekonceptualizaciju koncepta i na žalost nećemo moći da završimo triologiju kao što smo je zamislili.

Pored inspiracije iz fizike koja deluje da je za vas bazična, koje umetnike smatrate inspirativnim?

Zvonimir: Na mene je jako utjecao Robert Wilson i Tomaš Pandur. Kada sam bio u srednoj školi i gledao nacionalno kazalište, u glavi sam već onda zamišljao kako bi na sceni mogao radit ovo, kako bi mogao radit ono, kako bi tu bili neki leteći džuboksi i to su neke slike koje su se meni već stvarale. Međutim, problem je bio zatvorenosti u jednom gradu. Imate jedno nacionalno kazalište i čovek misli da je to maštarija i da to nije moguće. I onda se dogodila Karmen Pandurova gdje sam video stvari za koje sam mislio u svojoj glavi da su nemoguće. Robert Wilson i njegova arhitektura prostora, i već fizika me je zanimala od početka. Njegov rad Black rider sam uspeo videti i te transformacije prostora su mi već onda ličile na transformacije geometrija i matematičkih struktura, koje sam tada osećao intuitivno. Sasvim se slučajno dogodilo, jednog petka ili subote kada sam se vraćao sa nekog rođendana, iskrcao me je autobus na stanici i kada sam izašao bio je plakat poziv na audiciju koja je počinjala za pet minuta u kazalištu. Ja sam kao muha bez glave otišao. Tamo je bio međunarodni projekt. Teatar iz Nizozemske je radio neverbalno kazalište čiju sam audiciju prošao. To su neka tri elementa koja su mene, da li igrom okolnosti, ili odabirom stvarnosti, gurnula u svet kazališta na jedan vrlo čudan način. A uporedo sam studirao fiziku, a tako  je taj put počeo od početka, kada sam kao student počeo se baviti i novinarstvom i kritikom. Tako da su ta tri puta krenula vrlo simultano jedna za drugim. Možete zamisliti na šta je to izlgledalo, fizičari vas nikada ne doživljavaju kao fizičara i gledaju na vas da ste vi neki tamo ludi umjetnik, a umjetnici vas gledaju kakve vi veze imate sa umjetnošću kad ste vi hladni znanstvenik. Osobno sam puno o kazališnoj kritici učio od Dalibora ..., Natalija Kudrijarceva, one stare garde jugoslovenskih kritičara. Percepcija kritike je zaista bila drugačija, jer sam zaista učio iz tih kritika. A doslovce sam prošle godine zbog jedne kritike završio priveden u zatvoru, što se nije događalo ni ’96, ’97 godine u najgore nacionalističko vreme. To plaćanje godinama nesvrstavanja, što političkog, što znanstvenog, što profesionalnog, mi se počelo naplaćivat pre par godina kada moji studenti uživaju učit fiziku iz kazališta.

Da li ste razmišljali da učite one ljude iz pozorišta fizikom?

Zvonimir: Da, korporalna biomehanika, koju sam ja specijalizirao, itekako ima u podlozi matematiku i fiziku. Kazalište je za mene prvo vrijeme, a onda prostor. A to je fizika, tkivo našeg postojanja, prostor i vrijeme. Radio sam s puno umjetnika, ali recimo plesači puno bolje ispercipiraju to, i pjevači možda zbog već urođenog osjećanja za ritam i tempo. Dolazi do to čuđenja i a-ha efekta, ali da moguće je ići i u suprotnom smeru, samo što je on drugačiji i teže je doći kod umjetnika do matematičkog formailizma, čisto razumjevanja matematičkih funkcija, ali do razumjevanja što neki zakon radi, oni će jasno osjetit što je to trenje i kako ga smanjit ili povećat, onda pasti i klizati se po podu i što je Braunovo gibanje jednog ansambla opernog ili baletnog, to se može gledati kao Braunove čestice, ako ih promatramo kao takve i što znači u kauzalnosti ako samo jednog zaustavimo i pustimo druge tri sekunde kasnije. To je primjer i moguća su ta ispreplitanja i ja ih gdje god mogu potenciram. Jer, zašto razdvajati te stvari, koje je zapravo Njutnova mehanika razdvojila i organski svjet razdvojila na elemente i počela ga promatrati djelove kao sustav djelova i djelića, koji je naposletku doveo i do pada monarhija i do današnjih vojska, politika, država, to je sve posledica Njutnove mehanike i filozofije, a tako i neoliberalni kapitalizam.

Imam jedno možda nezahvalno pitanje za Vas, kako Vi razumete i reagujete na onu publiku koja ne razume o čemu se radi u Vašoj predstavi?

Zvonimir: To je uobičajeno, a zašto? Zato što je i publika poslijedica što umjetničkog, što obrazovnog i obiteljskog sustava. A svi ti sustavi, ono što smo već načeli malopre, gledajmo samo djete dok ne krene u prvi razred. Svi se mi rađamo sa ogromnim kapacitetom i postavljamo pitanja, a pitanja koja slušate iz dječijih usta su zanimljiva i mi onjima najčešće ne razmišljamo. Fantastično je kako je ljudsko biće stvoreno da propituje, pita i istražuje da ona konačna ili početna pitanja postavlja Što smo? Odakle smo? Kamo idemo?. Kada krene u školu, ne prođe ni polugodište i djeca prestanu postavljati pitanja. To je nešto prestravično, što obrazovni sustav neke države radi. Meni kada dolaze studenti iz godine u godinu, meni trebaju tri tjedna da ih uvjerim da mogu reći svoje mišljenje. Kada ih pitam zašto, oni se boje i strah im je odgovarati, da će biti ismijani ako kažu netočan odgovor. To su neke poremećene vrednosti koje su zapravo jako čudne. Naučeni su reproducirat, reć točan odgovor, jer ako kažu krivi, osramotiće se. A svoje mišljenje reć i argumentirat ga i ne bojat se pritom da je krivo, to je naučna fantastika. Onda u kazalištu to postaje publika. Nemamo kritiku i potrebu kritički promišljat predstave. Kad gledam što se događa, mašinerija ili menežerija medijska u nacionalnim kućama – deset dana pre kreće press, a onda intervju sa redateljem ili glumcem, koji hvali sve i uvijek kaže kako mu nikad nije bilo bolje radit u ovom ansamblu, lijepo smo surađivali, a to su floskule koje se ponavljaju. Jedanput sam sedio tako na premijeri u mezaninu sa dvije gospođe, koje pre predstave već kažu kako je lijepa predstava i kako divno plešu, a kažem nije ni počelo. Kao da su isprograminarani, a onda se dogodi ovakva predstava suvremenog kazališta koja na prvu loptu ne dijeluje racionalno, a čovjek kad ne razumije, pojavljuje se strah. Onaj strah o kome smo prije govorili. Zašto ja to ne razumijem? Da li ja to mogu uopće iskazat?  Ili, ne mogu? Što se to događa? Treba učiti i gledati ove predstave, i to ne samo gledanjem, već i promatranjem i razmišljanjem. Ne mislim da je to loše, pogotovo kada neko prizna. Naposletku, i ja kada sam krenuo u suvremeno kazalište pitao sam se što je ovo, dok nisam počeo promišljati. Neko može počet promišljat, neko može bit otvoren i za to služe okrugli stolovi, doći ponovo, a neko može napraviti otpor i reći da ga ništa to ne zanima. To je isto legitimno.

Hajde da se pozabavimo onim ljudima koji su došli, jer nije pitanje je li ih nešto zanima, pošto su došli da gledaju nema razloga da ih ne zanima. Želim da uzmemo u obzir onog recepijenta vašeg rada koji ne zna o čemu se radi. Interesuje me da li su to ograničenja koja nosi isključivo vizuelna umetnost koja nema konvencionalni narativ ili smo mi kao publika jednostavno navikli da idemo u pozorište zarad priče?

Zvonimir: Jedno je stvar navike i gledanja klasičnog kazališta već nebrojeno godina. Naravno da onda kada vidite posle toga nešto ovakvo, ispitujete se o pitanjima razumjevanja. Svaka promena na neki način kod ljudi stvara otpor. Ne kažem da je otpor loš, ali ga stvara, nešto ipak neoubičajeno. Mislim da stvaranje nove situacije može stvoriti nerazumjevanje. Vratiću se opet na fiziku, i tamo imamo narative, imamo formule, zakone, ali ih ljudi isto ne razumiju. Oni misle da ih razumiju samo zato što su u formi koja im je uobičajena, formi rečenice i riječi, s kojima svaki dan komuniciraju. Ta prijemljivost svakodnevnomne zamagli činjenicu koja je potpuno identična. U kazalištu se to ogoli, odjednom nema klasičnog teksta, dramske radnje, zapleta i tu se čovjek suoči s tim i izravni je. Nije to zamaskirano ili u izmaglici, pa je prirodno reakcija drugačija i ona je dobra. Kada radim predstavu, nemam u predstavi kompromisa da li će publika razumjet na ovaj ili onaj način. Takve kompromise ne pravim, već gledam da djelo koje radim i koje konsturiramo kao autorska ekipa, a mi nemamo klasičan pristup da sjednemo pa dramaturški raspravljamo, već često idemo iz potpuno različitih pozicija. Ljudi ne znaju što radi glazba, a ide se iz jedne randomizacije i matrice koja se tek onda sklapa i gleda se kako se ovo klopilo, a kako ono.

Vama zapravo odgovara da Vaša predstava podlegne slobodnim interpretacijama?

Zvonimir: (Tit)raj da, ali opet u nekoj osnovi, mislim da se te slobodne interpretacije mogu svesti na neki opći zajednički nazivnik. Svi pre ili posle dolaze do priče o čovjeku, o sebi i o egzistenciji .

Prikazali ste nam unutranju logiku jednog prostora i vremena, a to na izvestan način nije realan prostor i vreme, već je intrafikcionalno i od nas kao publike pravite protagoniste, ali nam ne dajete pravac kretanja.

Zvonimir: Da, sadržaj ove predstave je takav da ne postoji pravac kretanja i vi ga samostalno morate izabrati.

To nije tako jednostavan zadatak. Smatram da nedostaje neke jednostavnosti u samoj internoj logici, kako bih na primer ja saživela sebe u protagonistu kroz putovanje kroz svet (Tit)raja. U neku ruku, ima tu jedne vrste nemira za publiku pri angažmanu u prostor i vreme predstave.

Zvonimir: Naravno, meni je to bilo jako teško izbit u ovoj predstavi. Cilj meni kao reditelja je bio upravo izbeć bilo koje moje trasiranje, ma kome u publici, ako želim filozofiju paralelnih stvarnosti. Mi smo radili sa puno materijala koji su bili upitni. Na primer, riba je bila pod znakom pitanja da li je staviti ili ne, jer je mnoge simbolizirala na vjeru i na krišćanstvo. A ona ima drugu priču... I opet je bilo teško izabrat te neke elemente, a bilo ih je puno, jer sam htio izbjeć ovo o čemu pričate. To je sadržaj suvremene fizike i poenta koju mi hoćemo, lakše je i „lako je“ živjet kad imate koordinatni sustav od početka i kad neko kaže to je pravac. Još je gore ili „lakše“ kad neko kaže ako si na tom pravcu je dobro, ako nisi nije – to je ono što nas uče, a tako se rade i predstave. A ova predstava sve izbija. Vi imate glazbu ne aritmičnu nego bez ritma, tempa, imate zvuk koji se pretvori u tišinu, te tišina tu igra velike uloge. Ako gledamo klasičnu dramatugiju to je ne moguće. Ne znam da li sam uspio odgovorit, ali mi je baš bila namjera pustiti, kako ja to zovem, u kvantnu juhu u kojoj imate sve mogućnosti.

Možemo raspravljati čemu ta potreba. Kad bi napravili predstavu u kojoj bi sve bila jedna linija, onda bi se pitali zašto je odabrana ta linija. Ovo je baš ekvivalentno pitanje. U tom primišljanju dok radim kao dramaturg u klasičnom kazalištu, to je potpuno drugi rad. To je isto zanimljivo iskustvo, ali bježim od toga danas.

Ne može se izbeći da neka dramaturgija u (Tit)raju ipak postoji?

Zvonimir: Postoji.  Evo recimo, prvi čin. Početna slika je točka, a završna je kada se pojavljuje Sunce u kocki.

Titraj3

I to je put od Euklida do?

Zvonimir: Do Ajnštajnove relativnosti. Euklidova geometrija se razvija u dimenzije, te je vrlo jasno da je točka nešto što se pretvorilo u krug. Zatim kružnica, koja je dvodimenzionalna, i koja opet titra i koja ima svoje valove. Stoga, činovi nisu razdvojeni „nožem“, nego u svakom, a to bi bilo fraktalno načelo, postoje elementi nekih drugih stvari. Ta točka se zapravo triplicira, pa postane četiri, a posle postane kružnica. Onda se stvara dvodimenzionalna mreža, ploha. Taj ploha postaje u trodimenzionalnom svjetu mreža koja ide u beskonačnost. Mislim da se tu vidi ta gradnja dimenzija, dimenzionalnost kojoj je paralelno četvrta dimenzija vreme koje ide kroz tu cjelu priču. Onda uđe dim, gdje se ista stvar ponavlja, ali sada na česticama dima, točka postaje dužina.

Je li taj deo vezan za Nušića?

Zvonimir: Izmeđuostalog da, unutarnji i vanjski svjet Nušića dobrom oku je vidljiv iako nisam imao te intencije. Da sam imao, stavio bi u sliku ogroman jorgovan, a jorgovan je meni bitan element u drami „Tako je moralo biti“, kao i đurđica kasnije u onoj pustinji. To su asocijacije koje nisu nužne, ali da, to je Nušić i njegov unutarnji i vanjski svjet. Sad ista točka postaje pravac i ista kružnica postaje stožec i postaje tijelo. Mislim da se može čitati ta Euklidova geoemetrija gradnje dimenzionalnosti. Onda dobivamo drugu beskonačnost s onim kada ploha pred nama, tu sad izvire jedna ruka i jedna glava. Kako se ta geometrija stvara u umjetnosti, taj grid više nije pravilan, on je voda koja pluta i ispod je valova, a valno gibanje će kasnije biti. Sad vam govorim samo priču, neću vam je interpretirati. Pojavlju se neke druge stvarnosti te iste varijante, jer je to umjetničko delo napravljeno od svih tih geometrijskih likova i tijela koje smo mi prije vidjeli.  Ta je gemetrija participirala do danas, da se ne zadržavam na renesasni, gotici itd. Onda dolazi Sunce s kojim se prvi čin završava i gravitacija koja usisava sve. Drugi čin je Ajnštajn. Evo, to je primjer prvog čina gdije postoji ta gradnja, gdije se ta točka na kraju pretvara u strunu u epilogu.

Stičem utisak da s obzirom da nam niste nametnuli perpsektivu iz koje treba da promatramo, ponudili ste nam da budemo promatrači Vaše perspektive nekih utmeljenih teorija i vaše vizije sveta.

Da li postoji nešto u budućem radu što biste posebno želeli da radite? I da li, obzirom da ovde smo videli toliko toga, imate želju da nešto posebno takoreći specijalizirate u budućim radovima?

Zvonimir: Moj put je zapravo tekao suprotno. Mi smo dosada imali 34 produkcije u Rubikonu. I svaka produkcija je sadržala jedan mali segment od onoga što vidite u (Tit)raju. Radili smo i Šekspira i Čehova, Lorku, ali i eksperimentalne predstave. I uvek smo istraživali jedan element naglašeno, a ostali su bili možda kazališniji, u smislu bili su unutar neke standardne devijacije, nego što ste ovdje vidjeli.  Tjekom dvadeset godina rada ovo je najfizikalnija predstava postavljena i sadrži ono što što sam kroz 31 istraživanje segmenta sada uklopio. Ovo je suma u načinu rada i sadržaju, jer ni jedna predstava pre nije bila toliko otvorena u ključu, već je uvek davala neku priču i neko propitivanje. Kada smo recimo spajali Tri sestre i Dom Bernanda Albe, onda je to bio odnos majke i kćeri. Gledajući kvantno, Dom Bernanda Albe i Tri sestre su po meni ekvivalentne. Jako je zanimljivo kad Bernand de Alba priča sa Irinom ili Mašom. Tada smo se konkretno ulovili toga i onda je to bila ta linearna dramaturgija, na koju smo načičkali sve ono što nije bilo možda toliko vidljivo, kao ovdije. U Šekspiru smo isto napravili twist likova, Romeo i Ofelija, Julija i Hamlet. Nismo intervenirali u Šekspirov tekst, ali jesmo u njegov redosled. To je isto izvedeno u četiri čina, gdje Romeo priča s Ofelijom, a potom Julija s Hamletom, Ofelija s Julijom – iste rečenice su otvorile nova pitanja transrodnosti, LGBT koje smo tom predstavom obrađivali, ale ne onako direktno, nego na jednom drugom nivou. Pokazivali smo što ljubav zapravo jeste. Mi smo u prethodnim predstavama imali i o internetu koji je priča o komunikaciji, a tu smo imali scenu koja je imala 421 šamar. Ali, i tada je ljudima bilo pitanje a zašto je to ovako ili onako? Kako smo se razvijali, tako je (Tit)raj, a zaista sam ga gledao otvoriti od bilo kog referentnog koordinatnog sustava.

Zbog toga čak deluje i lirično, ili u izvesnom smislu poetski?

Zvonimir: Tako je, da bude liričan, emotivan i da bude viđen ne samo osjetima i ne samo vizuelan. Mogu Vam reći svoje iskustvo, kada sam došao u smeštaj posle predstave ovde na fastivalu, vlasnica smeštaja mi je sat vremena pričala neprekidno o predstavi. Meni je bilo fascinantno to slušati. Ona se ulovila te ribe i kako se ona kreće, te ide ovdje.

Kada mi pričate o takvom utisku, deluje mi da publika Vaše predstave postaje infantilna?

Zvonimir: Ali, svi smo mi djeca. I ono dječije u nama je uništeno. Ubiti dječije u sebi je najgore što ljudi mogu napraviti. I obično u predstava imam takve elemente, ovdje je primer mačke očigledan. U jednoj konstrukciji, odjednom dođe mačka i mjaukne. To smo morali pažljivo odabrati, da ne bi otišlo u lakrdiju. Volim tu infantilnost i ja se nekad ponašam infantilno. I kada režiram, to je ta cjelovitost u kojoj smo svi sve.

Vi mešate intrafikcionalni svet fizike i vizuelnih referenci na fiziku koji čini jedan narativ koji je neosporivo temeljit sa infantilnim elementima. Da li Vi time distancirate sebe od te ozbiljnosti ili je jednostavno atmosfera u kojoj vi vidite svet kao celinu?

Zvonimir: Upravo to. U pogledu na svjet, polazim iz dva načela. Prvo je to da je svjet komplementaran. Što to znači? Najlakše ću to opisat na valno čestičnoj teoriji svjetlosti. Bila je borba da je val svjetlost, a onda je druga teorija pokazivala da je val čestica. Te su teorije potpuno disjunktne, one se nisu ispreplitale nigdje, dok neko nije pokazao da je foton i val i čestica. To znači, da bi ja opisao foton, moram uvažiti i jednu i drugu teoriju, jer to su komplementarne teorije koje daju celovitost. To je jedno načelo, da smo mi i djete i odrasli čovjek, i muško i žensko, i rasist i ne rasista – sve je to negdje u nama. Drugo načelo je načelo holografije koje danas stravično ide u jednom smjeru gde ispada da smo mi svi hologramska projekcija nekog gibanja na nekoj površini svemirske kugle. Ali, načelo holografije je još zanimljivo, to je zato što svakoj stanici, svakom elementarnom djelu je sadržana informacija o svemu.

Da li to ima neki religijski prizvuk?

Zvonimir: E da, ovo sad zvuči religijski, ali vam ja govorim pure sicence. Sad dolazimo do tog spajanja. To je ta komplementarnost o kojoj vam govorim, samo što Bog nije neki bradonja na oblaku, nego je možda nešto drugo, reprezent, na primer, nekog Hiksovog polja u svemiru. Na radio Rjeci već pet godina radim na radio emisiji gdje se upravo propituje filozofija fizike i znanosti i već dva meseca spremam sezonu koja se bavi ovim pitanjem. Ono što sam shvatio u svom istraživanju je da mi jedna sezona neće biti dosta na radiju i da će mi trebati najmanje dvje sezone da bi približio slušateljstvo potencionalnom odgovoru na pitanje. Danas, koliko sam ja uspio sklopit, postoji devet različitih teorija početka i kraja. Zanimljivo je da sve te teorije imaju neki zajednički nazivnik, ali kad god su i ljudi stvarali uopće nisu išli za tim, i to jednostavno nije bilo primarno. Zadnjih 10 do 15 godina odjednom se shvaća da tih devet potpuno različitih stvari vodi ka tom pitanju početka i konačnosti i eventualnog kraja. To pitanje trajanja i egzistencije, a u tim teorijama ispada da su prostor i vrijeme samo nusprodukti moguće stvarnosti, a ne temelji. Postoje i egzistencije u kojima će se prostor razviti u nešto drugo, a to su teorije paralelnih svemira. Danas postoji devet različitih teorija i devet mogućih početaka vremena i prostora i pitanje da l će biti kraja ili neće bit kraja ili je to ciklus koji će se opet početi ponavljat?

Kako napraviti distinkciju onih stvari koje su dokazive, a doživljavaju se kao netačne, i onih teorija koje su „zavodljive“, dobro interpretirane, a zapravo nemaju nikakvog temelja?

Zvonimir: Ja se ne bavim tim stvarima koje nemaju temelja. Kao fizičar, sve što pričam i sve što govorim, povlačim iz nekih ili teorijskih okvira ili eksperimentalnih potvrda. Kada govorim o početku i kraju svemira, trebao bih držati fizikalno predavanje.Što teorije predviđaju? Ako je moja teorija točna, onda mora biti to i ako ja u eksperimentu otkrijem tu česticu, onda je velika vjerojatnost da je teorija koju ja promišljam točna. Mi kao fizičari nikad nećemo reć da je to apsolutna i točna teorija, ali je ova trenutno važeća, dok ne nađemo novi okvir. Opet, taj novi okvir mora sadržavati prethodni. Dakle, koliko god to nekim ljudima zvuči apstraktno i možda na raubu znanosti, nije, jer znanost je danas otišla turbo daleko. Sve što nam je možda bila apstrakcija prije 10 godina ili predmet SF filmova, danas je jedna čudnovata realnost koja se progresivno jako brzo razvija. Tu filozofiju fizike i povjest fizike kada bi profesori uključili od sedmog razreda u školi i dali kontekst fizikalnom sadržaju, vjerujem da  bi sa 18 godina imali potpuno drugačije generacije koje bi izlazile. Koliko meni treba vremena da padnem sa Ajfelovog tornja, kad vidite takav zadatak u zbirci, pa onda najbolje da autora bacite nek sam izračuna kolko treba...

Da se vratimo vašoj znanstveno-umetničkoj simfoniji, htela sam da govorimo o apersonalnom objektu koji se kreće kroz vašu scenu u (Tit)raju i posebno o mizanscenu koji ima.

Zvonimir: Govorite o izvođačici?

Tako je, namerno sam htela da je predstavim u kontekstu koji je komlikovan, jer sam želela da dobijem jednostavan odgovor.

Zvonimir: Super je objašnjavate, jer to na prvom mestu nije osoba. Bilo je pitanje i čak je postojala varijanta predstave bez čovjeka. Dramaturški bi to dalo jednu potpuno drugu sliku, jer bi možda skrenulo sve u neko crnilo, u još jednu dublju prazninu i dublji osjećaj samoće. Odlučili smo se ipak ne, to nije cilj, jer dovoljno je mučna i crna ova prva predstava. Uvođenjem tog humanog objekta u predstavu, zapravo smo htjeli približiti stvar gledatelju. Opet, tu je neki čovjek, koji isto kao i ja koji gledam izgleda i koji nije tamo neki drugi svjet. To je kao neka poveznica kroz tok, i može se tumačiti i najviše se vidi u Ešerovoj slici, gdje postoji tih 12 mapiranja vanjskog srca na izvođaču, a koji daje neke nove informacije.

Pružili ste mogućnost publici da stvori odnos sa nečim na nivou sličnosti i prepoznatljivosti. Ako stvarate takvu vrstu odnosa, koja je tu teoretska osnova? Ima li taj humani objekat teoretsku osnovu ili je samo instrument za savladavanje ostalih teorija?

Zvonimir: I jedno i drugo. Kad kažem objekt, on izgleda tako, međutim, mi kada smo radili, to je bilo izuzetno subjektivno iskustvo. Autorska ekipa je mjesec dana išla na predavanja iz fizike kako bi dobila ideju okvira koji će raditi. E sad, izvođačica nije, s njom se radilo vrlo personalno u tom nekom okviru. Recimo da je jedan od razgovora bio kao ovaj koji mi ovde vodimo. Cilj nije koreografija u smislu da neko skida moj pokret, nego stvaranje materijala pod nekim zadatim uvjetima. Ti uvjeti su se prvo referirali na sadržaj, kao prvi sloj, opet te fizike i onoga što ona predstavlja. U relativnosti nema čovjeka, ne znam koliko je to čitljivo, ali u drugom činu se ne pojavljuje, a u prvom, trećem i četvrtom se zapravo pojavljuje. On je reprezent te filozofije. U primjeru gde se poslednji put pojavljuje Ešer, to je primjer usporenih stvarnosti o kojim smo govorili. Zadatak je bio kako u nekim sekvencama prikazati stanje svoje stvarnosti ili mogućih stvarnosti koje želim i koje nikada ne bih želeo u nekoj formi pokreta koji je, ako je to neobično za nas, onda sam materijal koji se stvara bi trebao biti isto tako neobičan. To je bila indikacija.

Stičem utisak da je postojanje tog objekta vrlo isprepleteno sa postojanjem tog insceniranog prostora i vremena i da ti pokreti nisu pokreti čoveka. To može da se postigne određenim isprobavanjem, ali mene interesuje da li si ovi pokreti promišljeni i jedini funkcionalni?

Zvonimir: Uvjek se može nešto drugačije, kako u arhitekturi, tako i u arhitekturi prostora. Značenje pokreta je refleksija stanja atmosfere i slike koja se stvara.

Dakle, pokreti su reagovanje?

Zvonimir: Točno, ali ne nužno osjetima, nego nekom drugom intuitivnom vibracijom.

Ako bih sada ja intuitivno htela da reagujem na ovaj prostor i vreme, ja bih sedela ovako (demostracija, tela u sedećem položaju, čiji gornji udovi pod silom teže padaju na dole).

Zvonimir: Meni to ne bi smetalo, čak bilo bi mi zanimljivo, ali da tako sjedimo u nekoj Grand kavani....

Ovo nije konvencionalno kretanje u svakom slučaju. Interesuje me, uz ovakav doživljaj stvarnosti u predstavi koji jeste i naša stvarnost, ali sa promenjenim vrednostima. U kakvoj su saglasnosti te promene u telesnom kretanju i da li one u izvesnom smislu mogu sa fizlozofskog stanovišta da ukažu na neminovnosti promene u praktičnom svetu?

Zvonimir: Može, ako neko vidi stanja tela, i moguće pozicije tjela, o kojima možda nikada nije razmišljao. Pa postaviti sebi pitanje, šta to tjelo može napravit? A onda sledeće pitanje, da li bi ja to mogao napravit? Jer, ideja je bila napraviti upravo pozicioniranje poput statue i skulpture koje su neobičajene i teške. Izvođači suvremene plesne tehnike to mogu puno lakše napravit, ali to opet pokreće niz, zar to tjelo može? Implicitno je to – zar je moguće nešto drugo? Zar je moguće takav teatar? To je niz pitanja koja se pokreću. A ovisno je o gledatelju da li će se on zaustaviti na tjelu ili će tu mogućnost ekstenzirati na prostor i vrijeme koje je oko njega. Tako da, možemo mi ići čisto izvedbeno, da li je to glumački, plesno, suvremeno plesno, ali i što je danas suvremeno plesno tjelo? Baletani moraju vježbat, a ako ne vježbaju dva tjedna oni su gotovi i pase. Suvremeni plesači već ne moraju, oni se bave nekim konceptima i konceptualnošću koja to opravdava. U Hrvatskoj je 90% konceptualne umjetnosti. I sad šta je to? Ljudi dolaze, pa bježe vani i više ne dolaze u kazalište. Neki glumci ne stanu na scenu pet godina, ali sve vreme primaju plaću, možemo i taj sloj otvorit. To sad može ići daleko, ovisi o tome ko što gleda. Fizičar ako gleda i vidi tu neku izlomljenost tijela, može vidjeti Calabi-Yau prostore, šestorodimenzionalne prostore koji se nadograđuju. To je bio slučaj, jer izvođačica je stala, a ja nikada o tome nisam razmišljao, ali jedan stručnjak iz matematike kada je vidio nju, postavio je tako stvari gdje je iz njegove perspektive vidio tri rupe i kaže to je Calavi-Yau, šest-dimenzionalni prostor sa tri rupe u kojoj je osnovi teorija struna, a zbog čega se naše čestice stvaraju u šesnaest njih, a ne u četrnaest ili sedamnaest. To znači da je njega taj pokret odveo negdje skroz drugo. Zato je bitno maknuti konvenciju u smislu – da, ja kao pisac vam želim reć da je taj pokret značio to. Čim to kažem, ja te moguće stvarnosti razbacujem i svoju namećem nekom drugom.

Mislim da smo se dotakli puno toga. Volela bih da Vas zamolim da sami sebi postavite jedno pitanje.

Zvonimir: Ja sebi stalno postavljam pitanja. (smeh)

Neka bude u kontekstu rada na (Tit)raju, ono što nismo obuhvatili, a da vam se čini važnim.

Zvonimir: Sad ste me stavili u jednu vrlo zgodnu poziciju. S obzirom da ja svoje studente uvek podstičem da isključivo oni postavljaju pitanja o sadržaju koji im je bitan i izbjegavam davati odgovore, jer je to po meni kolaps koji je moj. Dakle, to pitanje koje bi postavio, trebao bi se isprostoriti iz nekog svog svjeta i pokušati ispercipirat kakav bi to svjet, a da nemam u sebi to sve što imam i kako bi onda ja reagirao gledajući to. Eventualno mogu prizvat iskustvo nekih sličnih situacija, kada sam se ja susretao s nekim predstavama, ali koje nisu zapravo nimalo slične.

To što ste rekli, kako se iz jednog sveta prebaciti u drugi, za mene je već pitanje. Ili kako publika da uđe u vaš svet ili već vašu refleksiju sveta fizike? Ili, da ne bih se uplitala u vaše pitanje, o čemu na primer ne pričate, jer vas ne pitaju, a smatrate relevantnim?

Zvonimir: Ono što mene zanima u percepciji mene, jeste to razdvajanje, odnosno nužnost razdvanja mene kao umetnika i fizičara. I cela ta potreba razdvajanja tih stvari koje je uopće ne osjećam razdvojenim. To što me ljudi disjunktno gledaju i cjelo vreme vide što ja kao fizičar, a onda što ti kao umjetnik?

Problem je da vas vide zajedno u simbiozi umetnosti i fizike?

Zvonimir: To je suštinski problem, pa je refleskija tog problema razdvajanje. Tu nije problem što društvno ne prepoznaje, već je problem što društvo na takve pojave reagira potrebom za brisanjem ili eliminacijom.

Možete li da mi date konkretan primer?

Zvonimir: Mi na finansiranju u gradu Rijeci ili županiji ne možemo proć na više od tisuću eura na godišnjoj razini, što je nama apsolutno ništa. Ispočetka, kada krećete, vi mislite da se trebate dokazati, a onda prođe pet godina, deset, prođe petnaest i imate već nagrade na festivalima, simpozije, radove i shvatite da se ne dogodi ništa. I onda shvatite da niste ni u jednoj stranci, ni vamo ni tamo, ni lijevo ni desno. A onda vam dođe dvadeset godina i u vašem rodnom gradu ne možete dobiti sredstva za izvest predstavu. Onda to smatrate kao problem, što ja još moram napravit? I, da li išta mogu napravit ili dignut sidro i otić iz svog rodnog grada? To je problem, što netko kada nešto ne razumje, barem kod nas, a vjerujem da to i ovdje, prije ima potrebu da to zatuče, uništi, samelje a ne postaviti pitanje istražit. Generalni je problem, što smo mi dovoljno tvrdoglavi, pa smo preživjeli sve to i našli modele na koje funkcioniramo. Nije to praksa. Viđao sam puno mladih ljudi u Rijeci i u Hrvatskoj tokom proteklih 20 godina koji su digli sidro i otišli vani zato što nisu imali živaca, želje i volje boriti se sa sustavom. Što taj sustav onda radi i što naše društvo onda zapravo radi? To je problem kojim se između ostalog implicitno bavi i ova predstava. Ako si drugačiji i ako ne razumješ... Mi smo na jednom festivalu imali cirkus nakon ove predstave. To je bio šou, te da to nije predstava, šta sad ovo i šta je to došlo? Publika je bila kao muhe bez glave, u jednom malom selu i u jednoj konzervativnoj sredini. To je meni super, tako su reagirali i na nešto drugo. A onda dolazim do onoga što me ljudi pitaju, a to je da se ja egoistično ponašam u umjetnosti. Da li se ja smatram egoističnim kada radim takvu vrstu umjetnosti?

Postoji problem da kada vi nakon dvadeset godina, kada rešite problem finansiranja i kada na kraju u svom gradu ne možete izvest predstavu. Onda shvatite da vas brišu. To je onda problem. To može biti egoistično, ali ne želim s vremenom više postati producent, više ravnatelj, edukator u jednom smislu koji me ne zanima na uštrb onoga što želim još u umjetnički ili znanstveno stručno izraziti. A što se tiče egoističnosti stvaranja djela, pa svaki umjetnik je egoistčan na ovaj ili onaj način. Ljudi mi kažu to je trebalo ovako ili onako. Okej, ako je trebalo, ali napravi ti kako misliš da je trebalo raditi. S tim nisam imao problema, čim se govori i nije ustajala voda i nešto se zbiva i događa, pa predstava djeluje, da li u ovom ili onom smejeru koji neko zove pozitivnim ili negativnim, to je stvar samopredznaka, ali ne i kontacije. Na primer, proton je pozitivan, a elektron je negativan, pa da je neko pre x godina rekao da je elektron plus, a ovaj minus, ništa se bitno ne bi promjenilo. To je samo naziv koji mi dajemo i koji vežemo s nečim. Da, moja umjetnost će biti egoistična, jer ću raditi ona dela iz mog kvantnog bazena kakva mislim da najviše mogu penetrirati u društvo, potaknuti na razmišljanje, na reakciju i na promjenu – u bilo kojem smjeru, u tom sam smislu egoističan u uvjek ću bit.

Završila bih razgovor time da fizika tek treba da doživi svoje performativno vreme i prostor, a mi smo tu da osluškujemo šta će se dogoditi i pratimo to titranje. Lično se borim sa pitanjima o kontekstu danas, a zapravo je vrlo jednostavno zašto se nikada nismo bavili ovim stvarima i imali predstave sa ovakvim tehnološim elementima, a to je jer one nisu postojale ranije. A kakve to veze ima sa humanim? Pitanje je koje udara u taj zid na kome insitiramo kada smo u stalnoj potrazi za kontekstima. Verovatno je da kada bi prostor i vreme mogli da komuniciraju jedan sa drugim, iz tog dijaloga bismo možda dobili odgovore. Ovde su se sreli fizika i umetnost, a Zvonimir Peranić je njihov reprezent, koji je ipak uspeo da stvori jedan opipljvi dijalog za čitavo mnoštvo drugih pitanja i odgovora.

Predstave teatra Rubikon mogu se gledati u Rijeci. Više o radu Rubikona možete videti na fejsbuk grupi Teatar Rubikon Theatre, a za ljubitelje i za buduće ljubitelje, svakog četvrtka putem live streaming-a u 21 čas i 15 minuta na sledećem linku http://radio.hrt.hr/radio-rijeka/emisija/fizicka-atrakcija/406/ čućete više o prostoru i vremenu u kome istovremeno i ravnopravno delaju fizika, umetnost, filozofija i druge srodne discipline.